Kulturu Ćimor (Ćimu) možemo pratiti od XIII – XV veka n.e. Zauzimalo je teritoriju od oko 40 000 kvadratnih kilometara. Nalazilo se na severu peruanske obale, obuhvatalo je područije od doline Moća na severu do reka Sarumilje i Ćankaja na jugu. Kraljevstvo Ćimor palo je u ruke Inka u vreme vladavanie Inke Paćakutija. U drugoj polovini XV veka pripojen je Tauantinsuju (Inka carstvo). Podatke o propasti kraljevstva Ćimor sakupili su španski osvajači. Priča o njihovom poreklu je mešavina legendi, tradicije i mita koje su Španci skupili od lokalnog stanovništva. Španski sveštenik i istoričar Antonio de la Kalanča kaže: Ćimu indijanci su obožavali mesec i on je bio njihovo glavno božanstvo. Mesec je upravljao prirodom, uticao je na rast biljaka, vladao nivoom mora i stvarao zoru i grmljavinu. Vidljiv je i danju i noću, pa su ga Ćimui zato smatrali važnijim od sunca. Proslavljali su njegova pomračenja jer su verovali da ona označavaju pobedu Meseca u večitoj borbi. Ako se mesec koji su oni zvali Shi ili Chinam, ne bi pojavaio na nebu, to su tumačili time da je zauzet kažnjavanjem preminulih prestupnika na onom svetu. Ćimu Indijanci su kao i Moće obožavali mesec. Kako su Ćimu Indijanci nasledeli još neke kulturne elemente (primer, sistem navodnjavana) od Moćika, predpostavlja se da je i kult meseca nasleđen od njih. Takođe, možemo predpostaviti da je kult meseca izraženiji kod priobalnih kultura (jer mesec utiče na plimu i oseku) nego kod kontinentalnih (primer Tiauanako je poštovao sunce). Ćimu su obožavali i more Ni, izvor života, kome su prinosili darove, poštovali su i kult pojedinih zvezda kao i kult vladara. Najčešći religiozni simbol bila je zmija, koja se na celom američkom kontinentu povezuje sa plodnošću. U grobnicama su uz pokojnike ostavljali i gomilu posmrtnih darova (hrana, razni predmeti i oružije). Vladari su sahranjivani sa nekom od svojih žena, decom i kućnim ljubimcima. Bili su izvanredni u obrađivanju zlata, a ni estetska vrednost keramike(crne boje, izlivena u kalupima) nije izostajala. Privreda Ćimu Indijanaca zasnivala se na zemljoradnji, koja se oslanjala na složen sistem za navodnjavanje, koji su nasledili od Moćika. Najznačajnije kulture bile su paprika, tikva, pasulj, kukuruz, kikiriki, slatki krompir i tapioka. Uzgajali su i voće, a ishrana je dopunjavana i plodovima mora. Tehniku lovljenja ribe su takođe preuzeli od Moćika. Mreže su bacali sa splavova, a na pecanje udicom su išli čamcima. Prikazi na grnčarijama govore o još jednoj briljantnoj tehnici lova. Dresirali su kormorane koji si za njih lovili ribu

Ćan Ćan (grad od blata)

Ćimu Indijanci vode poreklo od više manjih zajednica, koje su naseljavale oblast Ćan Ćana. Njihovim ujedinjavanjem, stvorile su bogatu i veliku državu na područiju centralnih Anda. Legenda o polumitskom heroju Tajkanamu ( slično kao kod Inka - Manko Kapak) osnivaču kraljevske dinastije Ćimua. Priča govori o mitskom junaku koji je stigao u dolinu Moća na splavu kao poslanik velikog gospodara preko mora. Sa sobom je nosio magični zlatni prah. Izgradio je palatu i meštani su ga postavili za svog poglavicu oko 1300. godine. Arheološki podaci dokazuju da je grad Ćan Ćan bio naseljen još 800. godine n.e. Ali grad je tek sa dolaskom Tajkanama postao čudo svog vremena. Dinastija ovog heroja imala je još 9 kraljeva Ćimua. Carstvo je dostiglo svoj vrhunac pod svojim poslednjim kraljom Minćan-Samanom sredinom XV veka. To kraljevsto se protezalo duž obale tihog okeana oko 960 kilometara. Ćan Ćan je čak bio veći i od Kuska. Zauzimao je površinu od oko 20 km kvadratnih koje je naseljavalo blizu 40 000 ljudi. U srcu grada ograđeno je deset velikih prostora. Kako je u dinastiji Tajkanamu bilo deset kraljeva smatra se da je svako nadograđivao prostor predhodnog vladara. U jednoj humki arheolozi su otkrili ostatke 100 mladih žena za koje se smatra da su bile žrtvovane. Ti ograđeni prostori su služili kao kraljeva palata za vreme života, a kasnije bi se pretvarale u svetilište tog pokojnog kralja. Sledeći kralj bi pravio novi prostor za sebe i tako sve dok Inke nisu krenule da prodiru u njihovo kraljevstvo. Minćan-saman pružio je slab otpor Inkama te je Ćimor poražen i priključen velikom nadolazećem carstvu, koje je u nezaustavljivoj ekspanziji. Inke su se u skladu sa svojom osvajačkom politikom dobro ophodile prema novom priključenom kraljevstvu. Ćumun-kaura sina od poslednjeg Ćimu vladara, Inke su postavile da upravlja poraženim kraljevstvom. Između 1485 – 1490. godine u potpunosti je razbijeno jedinstvo Ćimu kraljevstva. Inke su nastavili da primenjuju dostignuća koja im je Ćimu kultura podarila, tačnije sami su je uzeli. Na kraju su i Inke neslavno završile dolaskom konkvistadora. Grad Ćan Ćan smatra se jednim od najvećih gradova od blata u svetu, njegovi ostaci i dan danas govore o veličanstvenosti nekadašnjeg kraljevstva.